Zašto Hrvatska uporno sabotira vlastiti turizam?

• 03.09.2024.
• Novosti, Propisi, Financije

I dok je ovo ljeto donijelo više fiskalnih “iznenađenja” nego ikada, kao i ekonomske izazove, hrvatski mediji su i ove sezone ponovno vodili svoju bitku protiv turizma. Ivica Žuro u svom novom članku piše o tome zašto su gužve, porezi i kratkovidne odluke na udaru kritika te kako globalna kriza i rast troškova prijete opstanku nautičkog čartera - i što nas čeka ako nastavimo istim putem?

Jedna od tri najpoznatije kineske kletve kaže – dabogda živio u zanimljivim vremenima.  
Što se nas tiče, itekako je pogođena. 
 
Ovo je jedno od poprilično vrućih ljeta ne samo po pitanju temperature, već i zbog niza zbivanja, tržišnih kretanja, fiskalnih najava od strane države kojoj nikad nije dovoljno… i općenito svega onog što čini poslovnu svakodnevicu.  
 
Jedna od rijetkih medijskih scena koja ratuje sa vlastitim turizmom - čast iznimkama - je ona hrvatska, i to nije nova stvar. Novost bi bila da na kraju svake sezone stave na naslovnice što tiskanih medija što portala "Pogriješili smo i ovog ljeta što smo napadali turizam". 
 

Kad stigne sezona, s njom stižu i napadi medija na turizam 

U pravilu svake godine već u lipnju krene bombardiranje vijestima koliko što košta, uz prenošenje objava sa društvenih mreža.  
Zatim 28. ili 29.06. slijede usporedbe fiskalizacije lani i sada uz analize zašto je iznos računa par promila ovamo ili onamo.  
Nakon toga kreću napadi na gužve i privatni smještaj jer je on jedini kriv za to -  valjda bi dolazili svemirskim brodovima da stižu u hotele i resorte. 
 
Krajem srpnja i odlaskom interesnih skupina na Jadran priča se utišava uz poneku stvarno konkretnu analizu od strane struke. Jedino što onda u masovnim medijima možemo vidjeti da postoje mjesta na obali i da u njima žive ljudi koji tu ostvaruju egzistenciju, plaćaju porez i komunalne račune, školuju djecu i nastoje poboljšati situacije u svojim naseljima. 
 
Kad je već o sezoni riječ, može se kazati da je u globalu malo bolja od lanjske, sa ogradom za neke vrste turizma. Matematika je sve, a ona kaže da se ove godine fiskaliziralo više u ukupnom broju i da su sve županije bilježile skokove iznosa u granama koje se direktno odnose na turizam – trgovina na malo, usluge pripreme pića i jela te djelatnosti smještaja. 
 

 

Bolji rezultati? Da, ali ne za sve. 

Daleko je sve skupa znači, od crne pogibije koju kratkovidno zaziva dio opinion makera. 
 
Spomenuli smo porez? Ono u kontekstu vrućeg ljeta? 
 
Hrvatska ostvaruje suficite poreznih proračunskih prihoda već godinama i temeljem toga te uputa raznih poslovnih klubova došlo do preporuke od strane EU za rasterećenjem poreznih nameta i za građane i za poslovni sektor.  
 
Uštede koje se provode već godinama mjere se u stotinama milijuna eura i svake godine se donosi novi set poteza u toj inicijativi. Stoga je uvođenje ikakvog novog poreza stvar zdrava razuma i dobre namjere odnosno manjka istih. 
 

Populizam, kultura kukanja i treći nacionalni sport 

No malo što domaći političar, a i novinar voli, kao populizam.  
 
A tema potencijalnog poreza na nekretnine je vrlo zahvalna za debate, tim više što se odavno šuška, a nikako da najavi. Pored nogometa i vaterpola, naš treći nacionalni sport je imati stav i kad nemamo pojma… Dovoljno je samo pustiti probni balon i kreće žučna rasprava. 
 
Plus su građani Hrvatske davno izišli iz socijalizma, ali nije socijalizam iz njih, pa se čak i javno četverim očima gleda na one kojima krene posao pa šire, zapošljavaju, privređuju i idu naprijed. 
 
Tu je i kultura kukanja, čak i kada nitko ne pita.  
Stoljeća tuđe vlasti su kod naših ljudi formirali svojevrstan zaštitni mehanizam da se plače i kuka oko svega, jer je nekad to spašavalo od turskog zuluma ili mletačkog odnosno habsburškog rekviriranja stoke za vojsku na frontu. Logika je jednostavna: tko je jadan što će ti, ni sebi nije dobar, nema od njega koristi jer samo plače. 
 
No druge se puno teže može mijenjati nego sebe, stoga je jasno koji je pravac djelovanja. 
 
Obično se kaže tržište će svoje učiniti i to okvirno vrijedi, no što je korist onome tko je uz puno truda pošteno radio, a opet godinama kuburio na rubu propasti zbog vanjskih faktora.  
 
Vrijedi to za nautički čarter, koji je ove godine bilježio pojedinačno financijske gore rezultate, i to iz niza razloga. Krenimo redom. 
 

Kriza na Mediteranu (!?) 

Ovaj sektor na Mediteranu je u krizi koja se prelijeva i na nas. Ista iskustva su u Grčkoj, Turskoj, Italiji i Francuskoj. Nešto sve više vruća ljeta, nešto ekonomska računica i sve je češća situacija da se nautičari iz Njemačke okreću Baltiku i sjeveru kontinenta. 
 
Ekonomsko stanje u Njemačkoj je takvo da je prosječan građanin te države najviše ustrašen i zabrinut zbog rasta životnih troškova, a što je opet rezultat niza ekonomskih i političkih poteza vlasti jedne od vodećih svjetskih sila. Izvoz stagnira dok troškovi rastu, i onda je logičnije isploviti vikinškim i hanzeatskim rutama nego od vale do vale punih sunca i tirkiznog mora.  
 
Brodovi u čarteru su sve bolje opremljeni, ali i koštaju poprilično više. I to ne samo u usporedbi sa stanjem prije 15 godina, već i sa onim netom prije pandemije. 
 
Velike manifestacije kao što su Euro u nogometu i Olimpijske igre nisu prošle bez utjecaja na turizam u globalu. Dio turista se odlučio za posjet što Njemačkoj što Francuskoj, i u stilu one stare hoćeš da jedeš, hoćeš da spavaš i gledaš, a to košta budžet za ljetovanje je potrošen tu, a ne na Mediteranu. Pogotovo onakvom kakav je nekad bio. 
 
Pošto još nije izmišljena tehnologija koja omogućuje da čovjek ne može istovremeno biti na nekoliko mjesta – osim ako nije riječ o nositelju izborne liste u politici – oni koji mogu priuštiti što manifestacije što ljetovanje bez obzira na cijenu su bili spriječeni veći dio visoke sezone biti i tamo i ovdje. 
 

Koliko je održiv nekontrolirani rast ponude (i još nekontroliraniji rast troškova) 

Nadalje, kao i kod vila za odmor sa bazenima došlo je do nekontroliranog rasta kapaciteta na strani ponude. Samo u nautičkom čarteru je ove godine preko 2000 novih plovila, a kompletna ponuda brodova se nudi na unajmljivanje gostima sve niže platežne moći.  
 
Država se ne brine previše za to jer je bitno da se plaćaju nameti i pristojbe. 
Tu leži velika opasnost za kvalitetu cijele priče jer manji prihodi znače i manje novca za održavanje. 
 
Cijena radne snage je u posljednje dvije godine narasla za 50% i tu se čarter sve više bori sa sprječavanjem odlaska ljudi na skiperažu dnevnih izleta ili na najam jet skija i sličnih sadržaja na plažama. 
 
Faktor koji utječe na rezultat je i konstantan rast fiksnih troškova usluga koje pružaju marine.  
Samo u posljednje dvije godine one su podignule cijenu usluga za 20%, a još toliko su poskupile i razne naknade. Tu je na snazi jednostrana politika koja se zbog narasle ponude brodova u čarteru i manjka vezova svodi na rečenicu "Ako nećete platiti vi – ima tko hoće".  
 

Raditi stvari stalno na isti način, a nadati se boljem ishodu...? 

I opći rast cijena ugostiteljskih usluga diljem nautičarskih destinacija na Jadranu uzeo je svoj danak.  
Ogleda se to i u konkretnoj činjenici - od strane velikog broja čarter tvrtki može se čuti da se mnogo češće mijenjaju plinske boce na brodovima u odnosu na prije par godina.  
Gosti kuhaju na brodu, ne jedu vani. 
 
Tko će opstati u ovim uvjetima?  
 
Oni koji nemaju troškove upravljanja brodova pod najmom ili koji nisu kreditno opterećeni, idealno ako nemaju nijedno od toga. 
 
Ima tu prostora za zaokret. Bolje ga napraviti nakon jedne sezone koja nije donijela očekivano.  
 
Odlika manjka inteligencije je raditi stvari stalno na isti način, a nadati se boljem ishodu. 
 
Stoga, ako nastavimo kao i do sada - može samo biti gore. 

• Podijeli:

---

---