Ne trgnemo li se već u 2026. i ne potičemo poduzetništvo - slijedi daljnja depopulacija

• 02.12.2025.
• Novosti, Financije

Dok se bliži kraj godine, opet se vraćamo istom pitanju: na čemu zapravo stojimo? Neke brojke nas zateknu, druge su već dio standardnog repertoara, ali sve zajedno otkrivaju kamo ide naša mala ekonomija. Ivica Žuro nam u svom novom članku donosi podsjetnik na ono što izbjegavamo priznati, ali će mnogima zvučati poznato.

Dok traje atmosfera domjenaka - a malo hladnoće, dobro društvo te dobra spiza i još bolji socijalni tekući katalizatori pobuđuju ono nešto toplo u čovjeku - vrijeme je za tradicionalno pitanje: što nas čeka u idućoj godini?

A odgovor na prvu - i dalje inflacija te i dalje ovisnost o novcu izvana.

Od turista, EU blagajne te doznaka građana Lijepe Naše na radu vani. Ovo potonje se često prešućuje, a vrlo je bitno. 

Samo iz Njemačke godišnje dođe više od 2 milijarde eura, a sve zajedno preko 5 milijardi ili 7,50% BDPa. Po tome smo rekorderi u EU, a od nas su po ovom kriteriju jači na kontinentu BiH, Srbija, Kosovo i Sjeverna Makedonija (jasno zašto kod svih) te Ukrajina čija je dijaspora osnažila zbog rata.
Turska je tu negdje kao i mi.

Usporavamo, štedimo i nadamo se čudu (kao i svake godine)

Idemo konkretno, a to je - blago usporavamo i treba nešto napraviti da se ozbiljnije ne zakoči.

Rast BDP-a snažno je usporio u trećem kvartalu 2025. na 2,3% godišnje, nakon snažnije prve polovice godine kad je rast iznosio 3,4%. 

Osobna potrošnja snažno je usporila u odnosu na prvu polovicu godine zbog slabijeg zapošljavanja, realnog pada prihoda od turizma u špici sezone i rasta štednje. Industrija bilježi pad u energiji i potrošačkim dobrima, ali ohrabruje snažan rast izvozno-orijentiranih kapitalnih i intermedijarnih dobara uz povećanje produktivnosti.

Visoka razina zaliha i pad iskorištenosti kapaciteta signal su opreza oko potražnje ključnih hrvatskih trgovinskih partnera te napetosti na relaciji EU protiv sebe te SAD protiv sviju.

Prognoza rasta domaćeg BDPa za 2026. godinu zadržava se na 2,5%, no prevladavaju rizici: 

1. slabiji priljev sredstava iz EU fondova kojih smo iskoristili tek 56%,
2. usporavanje rasta plaća realnog sektora,
3. hladniji sentiment u eurozoni za potrošnju uopće,
4. manje fiskalnog impulsa odnosno i dalje visoko porezno opterećenje rada a kako bi se namirili proračunski korisnici te prezaduženi zdravstveni sektor.

EU i u njoj vodeće zemlje pucale su sebi u nogu da pokažu da su dobri doktori, odnosno uhvatili su se što zelenih agendi nedostižnih ciljeva što birokratiziranja svega i svačega od zakrivljenosti banane do podnog grijanja. Građani im generalno žive lošije, a industrije se suočavaju sa izvoznim problemima, i onda je jasno da im ne treba roba iz Hrvatske, a ne treba im trošak ljetovanja ovamo. 

Uglavnom što smo u većoj mjeri računali na njihove pare - računali smo i tu se treba okrenuti drugim tržištima. A još bi više postigli ako bi se okrenuli sebi i jačanju vlastitih kapaciteta.

Raste sve, osim onoga što bi trebalo

Iako su investicije podržane rastom investicijskih kredita i niskim realnim kamatama, privatne investicije koče visoki trošak rada i energije, regulatorna nekonkurentnost i opća neizvjesnost. 

Hrvatska mora ojačati instrumente poticanja ulaganja, uključujući delimitiranje iznosa potpora ili uvođenje novih instrumenata po uzoru na one koje već imamo u turizmu kao i uvođenje proporcionalnih olakšica za reinvestiranu dobit. 

Bruto profitabilnost domaćih tvrtki i dalje je 25% niža od srednjouropskog prosjeka i 55% niža od prosjeka EU, dok udio mase plaća snažno raste. To smanjuje prostor za investicije i održivi rast plaća.

Odnosno magarac će živjeti dok god bude učio i dalje gladovati, a kad nauči - krepati će.

Potreban je nastavak poreznog i administrativnog rasterećenja, smanjivanje troškova energije za gospodarstvo te jače ciljane reforme tržišta rada, obrazovanja i javnog sektora.

Inflacija se stabilizira oko 4% - i dalje znatno više nego u EU - a u 2026. svi analitičari koji nisu na državnim jaslama očekuju pad na 3,4%.

Cijene usluga i dalje nastavljaju snažno rasti zbog turizma te snažnog rasta plaća pokretanog državnim intervencijama kroz masu plaća i minimalaca. 

Rizik spirale rasta plaća i rasta cijena ostaje prisutan sve dok rast primanja višestruko nadmašuje rast produktivnosti. Tome neće pomoći ni slabost EU industrije koja će znatno smanjiti potražnju za domaćim robama odnosno sirovinama i ono što se može očekivati je realni rast robnog izvoza u 2026. za cca 4%. 

Ono što može promijeniti blago sivkastu umjerenu naoblaku su skori ulazak u OECD, politička stabilnost i nastavak reformi. Posebno je prvo bitno jer znači povezivanje sa vodećim državama svijeta u kojima je na snazi tržišno uređenje, mahom anglosaksonskima ali i jednom Turskom s kojom imamo dobre odnose i volju za suradnjom.

Ako pametno osmislimo investicijsku politiku, to bi moglo promijeniti trend pada broja radnih mjesta u prerađivačkoj industriji gdje je u godini dana izgubljeno 5200 radnih mjesta, mahom u tvornicama u stranom vlasništvu. 

Broj zaposlenih u prerađivačkoj industriji zbog zatvaranja niza tvornica mahom u malim sredinama - gdje je i 10 radnih mjesta od vitalnog značaja - više ne prednjači nad ostalim branšama.

Tih 5200 ljudi je grad veličine Delnica, Lipika ili Iloka ili kompletne općine Klis.

Možemo koliko hoćemo pričati o rastu minimalca, ne bude li investicija u nove poslove i poboljšanje produktivnosti - neće ga imati tko isplatiti. 

Isto tako, ne bude li smanjenja poreznog opterećenja plaća, razlika nastala rastom se neće osjetiti jer će je pojesti porezi.

Stara hrvatska matematika: jeftina radna snaga, skupi problemi 

Kratkovidnosti ne nedostaje ni s druge strane, ona koja s pravom traži manje poreze.

Sve više velikih privatnih poduzeća oglašava radna mjesta kuhara i vozača uz minimalac i nepotrebno radno iskustvo, što znači samo jedno - nastoji se smanjiti ulazni trošak kroz angažman jeftine radne snage. No nije to samo minimalac, treba ljudima dati smještaj i druga materijalna prava te potrošiti na edukaciju… I onda to više nije 1000 bruto već barem puta 2 odnosno 2000 eura i više. 

A za taj novac su mogli angažirati vještog domaćeg radnika ili onog iz bliže okolice, itekako sigurnog i vještog u poslu.

Posebno je to znakovito u turizmu, i tu se treba zapitati - je li važna ušteda na trošku lošeg iskustva gosta, ne daj Bože možda trovanja hranom ili slijetanja niz liticu?!?

• Podijeli:

---

---